Monika Beluči: Igraću Srpkinju u ratnom filmu Emira Kusturice

Italijanski gradić Čita di Kastelo gdje je rođena, postao je premala pozornica za njenu savršenu ljepotu već kada je napunila 16 godina, tada je stala na štikle, zakoračila u svijet mode i filma da bi postala izazovna udovica u „Maleni“, spasiteljeva saputnica u „Stradanju Hristovom“, žena života Vensana Kasela u „Apartmanu“, ali i u privatnom životu. Sa francuskim glumcem ima dvije ćerke.

dodik, monika i kusturica

Bila je Monika Beluči sve što je poželjela u skoro 50 filmova, ali najviše očekuje od onog čije snimanje počinje u maju, a koji će režirati Emir Kusturica.

– Tačno je, Emir i ja smo se dogovorili. Postaću Srpkinja u ratnom filmu čija se radnja dešava na ovim prostorima. Radni naslov filma je „Ljubav i rat“. Paralelno sa ratnom, dešava se i ljubavna priča. Znam da će biti puno nasilja, ali i poetike, i čistih emocija.

Kako je došlo do toga da prihvatite još jednu izazovnu ulogu?

– Gledala sam sve Emirove filmove, pratim sve što u životu radi, a „Dom za vešanje“ je jedno od najznačajnijih ostvarenja svjetske kinematografije. Više referenci da ulogu prihvatim nije bilo potrebno, radujem se prvom danu snimanja.

Igrali ste u velikom broju stranih filmova, da li se još osećate kao stoprocentna Italijanka?

– U Italiji sam završila osnovnu i srednju školu, pa fakultet. Italijanka sam u potpunosti, sada ću se naći u koži Srpkinje i to će biti još jedna velika avantura za moj identitet. Počinjem da učim vaš jezik. Glumci inače imaju dobar sluh za jezike, jedino izbjegavam da pjevam na bilo kom jeziku, iz poštovanja prema pravim pjevačima.

Radite puno, putujete svetom skoro bez prestanka, nemate samo jedan dom, već više rasutih širom svijeta. Gdje pripadate srcem?

– Živim na relaciji London, Rim, Pariz. Opet, puno prijatelja imam u rodnoj Umbriji, a Rim je ipak magičan grad koji najviše volim. Srcem uvijek pripadam mjestu na kome se nalaze moja djeca.

Vi ste odrastali daleko od sveta slavnih i pažnje medija. Vi i vaš suprug Vensan Kasel ste slavni roditelji. Plašite li se da će vaše dvije ćerke razmaziti uspjeh roditelja?

– Da budu razmaženije od mene? Teško. Puno vremena provodim sa djecom, mlađa Leona ima dve i po godine, starija Deva napunila je devet. Trudim se da uvijek budu u dodiru sa realnošću, da ne žive pod staklenim zvonom. Ima stvari u kojima je starija ćerka bolja od mene, govori četiri jezika, svira klavir…

Kako pronalazite vrijeme za porodicu pored toliko posla, da li ćerke trpe zbog čestih odsustvovanja?

– Mislim da ne trpe, ali teško jeste. Gluma je najveća strast, ali su djeca prva i najveća moguća ljubav, a ja sam na prvom mjestu majka, pa tek onda sve ostalo. Djeca su zato na prvom mjestu.

Poznato je da rijetko govorite o vašem odnosu sa suprugom, zna se da oboje cijenite svoju slobodu i da često živite odvojeno. Kako se javne ličnosti bore za privatnost?

– Mi možemo da kontrolišemo naše živote. Privatno, mi činimo zajednicu, mi smo par. Kada izađemo na crveni tepih, onda to postaje javna stvar. Ali, kada se neki javni događaj završi, ja ne želim da uništavam privatnost praveći cirkus od porodice.

Da li vam se dešavalo da vas zbog izuzetne ljepote potcjene kao glumicu, priča se o jednom incidentu kada je holivudski glumac Morgan Friman to učinio.

– Bila sam na probnom snimanju ta film „Pod sumnjom“. On me je pogledao i pitao: A da li vi znate da glumite? Bilo je neprijatno, ali nisam burno regovala, pokazala sam šta znam i dobila ulogu. Kada bi se nešto tako ponovilo, opet bih ostala smirena.

Da li ste zadovoljni kako je prihvaćen vaš posljednji film „Rhino season“?

– Film je dobio odlične kritike širom svijeta, a ja sam srećna zbog reditelja Bahmana Gobadija, jer ljudi poput ovog iranskog stvaraoca moraju da se bore za svoje djelo. Srećna sam ako sam u toj borbi pomogla. Taj nezavisni film je uspio da izađe na festivale, a ja igram Iranku, ženu u dvije životne dobi. Prvi period se dešava prije Islamske revolucije, a drugi poslije, to je zahtjevalo veliku transformaciju. Volim da ulazim u druge kulture, jer tada emocije otkrivam iznova, na potpuno drugi način, to je ljepota i svrha glume.

U istom filmu igrate uz najpoznatijeg glumca iz Irana, Berhuza Vusuhija. On je po mnogo čemu neobičan, zar ne?

– Sam film je metafora života Berhuza Vusuhija. U filmu čovjek izlazi iz zatvora poslije 30 godina, a sam Vusuhi je bio prognan iz svijeta filma u svojoj domovini još duže iz političkih razloga. A kada je glumac onemogućen da radi, on je mrtav. Ovaj film je omaž i jednom glumcu.

Večernje novosti / N. Janković

Posted on januar 20, 2013, in Republika Srpska i BiH and tagged . Bookmark the permalink. Ostavite komentar.

Ostavite komentar

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: