Poznata imena budućih odbornika u skupštini grada

Izbori Bih 2012

Na lokalnim izborima koji su održani u nedjelju, lista SNSD-a je u Trebinju osvojila najveći broj glasova, pa će oni u skupštini imati 9 odbornika, a postoji mogućnost da dobiju i desetog.

SDS je osvojio 5 odborničih mandata, što je za jedan manje, nego na izborima 2008.godine.

PDP je osvojio 5 odborničkih mandata.

DNS  i SP su osvojili po jedno odborničko mjesto.

DP je osvojio 3 mandata, dok je PzT osvojio 2 mandata.

Nacionalne manjine predstavljaće Milka Butulija.

SNSD – Milorad Dodik

Luka Petrović

Marko Mitrović

Vladislav Vladičić

Ljubica Miljanović

Blagoje Šupić

Zdravka Vreća

Koviljka Vučić

Dragan Sorajić

Zdravko Butulija

SDS

Branko Butulija

Milan Kovač

Dejan Tarana

Slobodan Prtilo

Borislav Ninković

PDP 

Branislav Kešelj

Ljubiša Krunić

Zoran Anđušić

Zdravko Kašiković

Lazar Vučković

SP RS

Slobodan Mrdić

DP – Dragan Čavić

Slobodan Šaraba

Zoran Pologoš

Neđo Ćebedžija

PzT

Momčilo Bodiroga

Miljan Vuković

DNS

Petar Ivanković

Nacionalne manjine

Milka Butulija

Advertisements

Posted on oktobar 9, 2012, in Istočna Hercegovina and tagged . Bookmark the permalink. 2 komentara.

  1. Dolina uspomena
    Autor: Mile Stojic, Feral Tribune, Split 2006-04-20

    Slomom komunizma opustjele su plaže Hepokove, a slasne metkovićke mandarine zamijenile su one iz Španjolske. Radničku muku opljačkali su Brajkovići i Jambe, a edenski vrtovi Poneretlja urušavaju se i mogli bi uskoro propasti, potonuti ponovo u močvaru.

    Rijeka Neretva izvire ispod Jabuke planine i ulijeva se u Jadransko more. Tako je glasila uvodna rečenica lekcije širi zavičaj, jedna od onih rečenica koje se pamte cijeloga života, kao kakvi sudbonosni stihovi. Sliv i vir, tok i delta Neretve bili su i ostali onaj mikrokozmos, onaj lokalni univerzum što nikada ne može izblijedjeti ni u oku, niti u pamćenju. Dolina Neretve, nekada prozvana hercegovačkom Kalifornijom, uskoro bi mogla postati beživotna pustinja. Naime, rijeka je cijelim svojim tokom zagađena; zbog prodora slane vode u podzemne vodotokove suše se pojedine sorte mandarina, a zaslanjenje tla smanjuje obradive poljoprivredne površine namijenjene intenzivnoj sadnji povrtlarskih kultura, upozorava nedavno Slobodna Dalmacija. Gradnjom pet hidroelektrana gornji tok rijeke je unakažen, gotovo je uništena njezina flora i fauna, pa ipak još je uvijek teško naći vodu čija se ljepota i boja može mjeriti s azurom Neretvinim.

    U vlaku što ponovo klopara tom blagoslovljenom trasom, tom kraljevskom dolinom od Konjica prema moru, prisjećam se vila i vilenjaka, bajki i predanja iz djetinjstva. Neretva je, poput Nila u starom Egiptu, bila oaza cjelokupne kulture i života siromašnog hercegovačkog kraja. Unosila je dah izobilja u tu škrtu pokrajinu, čiji su se ljudi stoljećima iseljavali trbuhom za kruhom, a pjesnici pjevali pohvalnice dalekim i nepoznatim zemljama i vladarima. Neretva! Sa litica njezinih kanjona glasala se naša mrka Lorelei, na njenim se obalama ispirala krv i zlato, a u njenoj delti odmara se izmučena ljudska kost. Ona vijuga poput zmije između rimskih naseobina Lisičića i Mogorjela, između vitkih munara Mostara i Počitelja, između tvrđava Norina i festunga Opuzena, krijući u donjem toku potopljene gusarske galije. Oko Mostara počinju njezina vinogorja, gdje su bosanski, humski i habsburški vladari zasađivali i uzgajali svoje zlatno trsje.

    U našem su vremenu dolini ove rijeke snažan pečat davala dva suvremena gusara, puntara i partizana – Osman Pirija i Stanko Parmać. Doći će vrijeme kada će ljudi Hercegovine (ako ih uopće bude bilo) ovoj dvojici podizati monumentum aere perennius. Osman Pirija (1925.– 2002.) bijaše čovjek koji je prije tri desetljeća zasadio vinovu lozu na hercegovačkome kršu i tako ozelenio hercegovačku pustinju, podigao čuvene hercegovačke vinograde. Vodu iz Neretve doveo je praktično do svakog trsa ogromnih kamenih plantaža u Brotnju, osnovao Hepok i svjetski afirmirao hercegovačka vina, danas čuvenu žilavku i blatinu. Žestoko se usprotivio izgradnji Aluminijskog kombinata početkom sedamdesetih, tvrdeći da će ovaj industrijski mastodont ekološki upropastiti Neretvu – pa ga je komunistička birokracija u trenucima procvata njegova djela smijenila i pokušala gurnuti u anonimnost.

    Dok je Hepok bilježio impresivne rezultate, na ime njegova tvorca bijaše stavljen politički embargo, tadašnji mediji (sredstva informiranja) su ga prešućivali gotovo cijelo jedno desetljeće. Kao redovni profesor poljoprivrednog fakulteta u Sarajevu Osman Pirija odlazi tad u Libiju, gdje u arapskim pustinjama podiže životvorne oaze. Početkom rata imenuju ga za upravitelja upropaštenog Agrokomerca, a onda dolazi kaos i neimari poput Pirije ostaju bez riječi i bivaju potisnuti od vandala. Umro je Pirija prije četiri godine u podijeljenom gradu – Aluminij, doduše, nije uništio Neretvu, ali je ostao aparthejdom podijeljen i zatvoren za Pirijine sunarodnjake…

    Donji dio toka Neretvinog, od Metkovića do ušća, kultivirao je, pak, Stanko Parmać (1913.- 1982.), partizan i gusar. Rođen je u Opuzenu, a kao učitelj službovaše prije rata diljem Dalmacije, da bi se aktivno uključio u narodnooslobodilački rat i postao zapovjednikom slavne Devetnaeste dalmatinske divizije. Bio je narodni heroj – proslavio se junaštvom u strašnoj bici na Sutjesci, a oslobođenje zemlje dočekao je u činu kontraadmirala. Umirovljen je 1958. godine, a nakon toga imenovan za direktora poljoprivredne zadruge Neretva u Opuzenu. Parmać je uskoro pozvao sovjetske stručnjake i naložio im da divovsku močvaru isuše i pretvore je u sredozemni voćnjak i vrt. Tako je stvoren PIK Neretva – na poljima gdje je nekad rasla trstika i šaš procvala je vinova loza, nikla su stabla mandarina i kajsija, bostana i pipuna. Stanko Parmać, čovjek staroga kova i čvrste ruke, smijenjen je početkom sedamdesetih, jer se suprotstavljao političkoj vrhuški iz Zagreba. Njegovu su smjenu radnici Neretve doživjeli kao udar na svoje uspjehe.

    Slomom komunizma opustjele su plaže Hepokove, a slasne metkovićke mandarine zamijenile su one iz Španjolske. Opustjela su i sjećanja na Osmana i Stanka. Ne ori se više kikot Grozdanin u humskim vinogradima. Radničku muku opljačkali su Brajkovići i Jambe, a edenski vrtovi Poneretlja urušavaju se i mogli bi uskoro propasti, potonuti ponovo u močvaru, upozoravaju stručnjaci, koje više nitko ne sluša. Zbog višegodišnjeg neodržavanja hidromelioracijskog sustava, more prodire u kanale i vodotokove, pa se ovakvom slanom vodom ne mogu navodnjavati poljoprivredne kulture. Kapitalizam nas već guši svojom bezosjećajnošću i mrzne nam srca svojim ledenim dahom.

    Nikada više sinovi rudara neće postajati pjesnici, niti sinovi ratara svjetski stručnjaci. Po povratku iz Hercegovine sretoh u Sarajevu još jednog odmetnutog sina Neretve, Gorana Babića iz Slivna Ravnog, gusara također, što mi pokloni knjigu u kojoj imaju i stihovi s kojih se nostalgija cijedi kao med iz tijela hercegovačke smokve tenice: Došla je prijateljica i vidjela da u našem dvorištu raste smokva. Obradovala se jer, reče, nije vjerovala da u ovim krajevima može izrasti voćka koju najviše voli. Ovo divlje, samoniklo drvo. Predložio sam joj da je presadi – nema razloga da ne uspijeva kod nje, u njenom malom vrtu.

    Jer ja pamtim drugu smokvu. Onu, koja je nikla na zidu kuće na Slivnu. Na Slivnu Ravnome povrh Opuzena. Gore u brdima gdje je živio djed Boško.

    I dundo Nikola. I nona Lucija. Gdje su živjeli svi moji od prvih vremena i gdje sada nikog nema. Osim smokve u zidu. Možda više nema ni zida ni kuće. Ni groblja s kapelom. S brojnim mrtvim rođacima u našoj grobnici. Ni Liberana plavog s njegovim poskocima…

    Hoću li se ikad vratiti u zavičaj?, pitaju znatiželjni, dobronamjerni i drugi. Pitaju ljudi, koje to zanima. Ali kiše su sprale imena na groblju. Umro je luđak Butigan, jedini stanovnik sela. Ne bih znao koja je moja zemlja, jer su se kamene međe srušile. I ja više nemam zavičaja, ničeg više tamo nemam. Tamo daleko, kraj mora. Ni smokve u zidu. Ni kuće koja se ruši

    • Nazalost nestalo je Slivna,Podvelezja,Blagaja,sela Popovog polja,nestalo je vode i u nebu i u zemlji.Nestalo je volje da se iz kamena rodi nada i plod koji ce hraniti dusu tezaka.Kada je izobilje Neretve pocelo da slabi ni Osman Pirija ni Stanko Parmac vise nisu imali snage gledati kako im se njihiv trud znanje i ponos urusava bas kao i sve sto su nam ocevi i djedovi stvarali i krvlju i zivotom placali.Tuzne su uspomene nasih proteklih decenija jer nemamo mi to kome pokazati niko nas ne razumije i niko vise ne shvata bogatstvo koje smo imali.Ali mi opet imamo smokvu iz Grcke,maslinu iz Spanije,so iz Turske a voce i povrce iz Italije.Da li je to globalizacija ili korupcija ili nesto trece za sto se ne ide u zatvor i ne odgovara nikom.Imami danas generaciju koja nezna sta je plantaza,poljoprivredno dobro,vinograd,a kravu gledaju na reklami“ MILKA“
      Ljepote ove napacene i opustjele Hercegovine nisu nestale ali plodove truda radnika i seljaka ubiraju tajkuni i njihovi poltruni sumljivih proslosti.Oni su kupili sve pa i nasu dusu.Okrnite se unaokolo i videt ce te samo bjedu i haos,a kolko ce mo jos krvariti.
      Na vjetrometini hercegovacke zemlje neće Gornji horizonti poremetiti tokove i bogatstvo Neretve to bogatstvo je kroz razne trgovine bankovne transakcije preslo u ruke inostranih ljudi i banaka jednostavno mi nemamo nista ni za početi bilo šta.Velike i žuljevite težačke ruke mole:Nemojte nas vise braniti ostat ce mo bez ičega,hvala vam na dobročinstvu.Kome danas treba park prirode Hutovo nikome ni ptice više ne svraćaju tamo. Izgorilo je sve ostali su samo placevi.Ovaj narod,ljudi,sela i gradovi vise ne stanuju ovdje…

Ostavite komentar

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: